Kira

O, nebesa!!! Hoću li ikad doživjeti spokoj i mir u čvrstoći stijene dok drhtim poput grančice na vjetru... Što se još mora dogoditi kako bih ispunjeno, bez straha i okova navika poletjela u nepoznato?


Zašto postojim ja... jedna nemirna grančica? Ovijena sam oštrom i grubom korom poput stijene koja pokušava držati onaj osjetljivi dio što izgleda kao stari sprešani poljski cvijet u fazi raspadanja. Hoće li ikada kora omekšati, popustiti... mogu li ju tople, ljetne kiše natjerati da dopusti samoj sebi da uživa u mirisu proljeća, pogledu na predivne zlatne zvijezde što sjaje u mrkloj noći... mogu li tople, ljetne kiše učiniti da preživljavanje bude manje naporno, sa manje suza i manje pogleda u maglovitu, nepoznatu, jezovitu i beskonačnu budućnost? Moglu li tople, ljetne kiše natjerati moje oči da pri svakom novom koraku gledaju u nebo, a ne u tlo pokušavajući izbjeći sve zamke koje lukavi život s oprezom sprema? Ako mogu, zašto ljetne kiše ne dolaze? Kada će osjetljivi dio skupiti dovoljno enegrije da fazu raspadanja okrene na fazu stvaranja... da ne bude više bojazni od opasnog; da se uhvati u koštac s nepoznatim, da se isprsi svim nedaćama i problemima koji nam polako i sigurno dolaze, ali i onima koju su ostali nerješeni davno prije, a svakim nas dahom prate u stopu.

Vjetre, ponesi me

Sve najbolje u budućem životu mladencima... ili Neka vas vječna ljubav prati kroz čitav život... ili Ljubav vaša od svega je jača... uz pjesmu (naziv neke predivne srceparajuće pjesme) koju gosti obično poklanjaju mladim zaljubljenim ljudima koji su se odlučili vezati za čitav život, ili u stvarnosti 2-3 godine. Čovjek uvijek treba biti zaljubljen, to je razlog zbog kojeg se ne smije ženiti.

Kako zapravo počinje farsa Kad-ljubav-hoće-govoriti-razum-mora-šutjeti?
Pa, u biti, ne znam. Vjerojatno su ti mladi ljudi ili premladi, ili prezaljubljeni, ili preglupi pa upoznavanje jedno drugoga ostavljaju za brak. Ili ono, kad se udaju i žene radi neželjene trudnoće; mislim da je tu ljubav mladenaca rijetko kad veća od ljubavi prema djetetu. Kad čovjek priseže na vjernost do groba, obično ne misli na svoj grob.I ono pozivanje kojekakve stare, daleke rodbine od kojih niste čuli ni A već desetak godina. Najbolje je kad mladoženji daju one pjesme tipa gotove-su-tvoje-fešte-ljute, više-nema-ni-jedne-druge-osim-žene; kad ono mlada ostaje doma u kuhinji ribajući pod dok se njen dragi mužić naokolo nastavlja..... Nesuglasice u braku počinju kada žena previše govori, a muž premalo sluša. A tu je i njegova mama, kojoj mlada nikad neće biti pri srcu jer je njenom sinčiću uništila život zato što je namjerno ostala u drugom stanju. No dobro, nisu svi brakovi na takav način nesretni, ima i onih gdje muž inzistira da bude glava obitelji, da uzdržava obitelj, a ženina ZADAĆA je slićna perilici rublja ili robotu super-mame. Propali brak je onaj u kome žena provodi u kuhinji isto onoliko vremena koliko je prije udaje provodila ispred ogledala. Ima još: oboje mladih ljudi lovi karijeru te zbog toga postaju isfrustrirani, nezadovoljni i počinju tražiti utjehu u nečem drugom ili u nekom drugom. Ako žena nađe ljubavnika, onda su tu 2 moguća razloga: ili je sita svog muža ili nije.

Ne izgleda baš obećavajuće. I umjesto da kažu: Tek trebam naći onog koji će me navesti da svoju slobodu zamijenim za mogućnost pranja njegovih čarapa, premda sam uvjerena da ti je jasno koliko mi to primamljivo zvuči., one se udaju.

No, nije sve tako crno. Ima i onih brakova koji su uspješni u današnjem vremenu. To je brak između ultra supermoćne sponzoruše i hm... pa .... zanesenjaka.

Pustoš je harala ulicama onoga grada. Neki običan tmurni dan jednome ne znači ništa, a drugoga obilježi za cijeli život.
I sada, toliko vremena nakon toga, možeš točno osjetiti onu bol koja te snašla tada. Hladna noć harala je opustošenim ulicama onoga grada. Kad se nađeš u takvom okružju, sam sa sobom, dovoljna je samo ona vjetrusina da ti pošteno utjera strah u kosti. Presavijaju se grane, lišće šušti i diže prašinu koja nemilosrdno napada. Sve donosi nevolju, svaki korak, svaka riječ, svaki pogled. U svom nemirnom srcu pokušavaš naći utjehu, spas, pokušavaš pronaći malo svjetlo koje je vladalo nekim dobrim danima. Ne znaš ni kada se točno prelomilo nešto u tebi, niti kada je ova bol zavladala tvojim životom. I od tada, sve se urotilo protiv tebe.

Skupljaju se oblaci teški, tmurni, opaki. Ništa više ne živi, sve je umrlo. I ljudi često umiru tijekom svoga života. Neki se ponovno rađaju da bi opet umrli; a drugi, oni se više niti ne žele probuditi.

Lutaš izbezumljeno hladnim ulicama onoga opustošenog grada. S grčem u želucu. S oštrim užetom stegnutim čvrsto oko tvoga srca. Noć donosi san o opasnosti. Vjetar donosi san o nesreći. Muk donosi san o bijegu. Koraci iza tebe donose san o….

Još i sada, sjećanja ti vrati pogled na pustoš koja vlada ulicama nekog grada. I sjetiš se svoga potonuća, boli i suza, uzdaha i jecaja, očaja i prigušenog vriska. A život tvoj nastavlja se od točke koju je obilježio nemir u ulici nekoga grada.

Sve je bilo savršeno. Bijela svilena haljina dosezala je do poda, a narančasti ukrasi po njoj odavali su posebnu čar. Stajala je pred ogledalom i zadovoljno se smiješila. Smeđe lokne slijevale su se do polovice leđa, a veliki narančasti cvijet ukazivao je na romantiku. Sve je bilo u stilu blistave svjetlosti onog divnog svibanjskog sunca, neobičan buket, sandale, svijeće i cvijeće, baloni, salvete te ostali ukrasi. Uskoro će krenuti, naći će se pred crkvom, njih dvoje i njihovi gosti. Malo je reći da jedva čeka, već čuje Svadbenu koračnicu kako ju prati. Ovaj dan mora biti bajka, sve mora biti savršeno. Uživajući u pogledima drugih hrabro je koračala pored uzvanika. Ipak, došavši do svečenika, dočekao ju je šok; mladoženje nema. Njene prijateljice ostale su s njom pokušavajući ju smiriti. Ovo treba biti bajka, a moglo bi se pretvoriti u noćnu moru. Ne javlja se na mobitel, možda mu se nešto dogodilo. Čuju se koraci, netko dolazi. O da, znala je da ju ne bi ostavio. Ali to nije on, to je njegov kum. „Neće doći“, reče joj. Ne sjeća se svega što je tada napravila, samo da je otišla pred goste i rekla im da odu u salu jer slave, slave njenu slobodu. Zna i to da se probudila kod kuma, kraj kuma i da je ostala u drugom stanju.
Tri godine poslije bila je u braku (s kumom) i imala lijepu djevojčicu. Upravo se spremala na poslovni put u inozemstvo. Tamo ostaje desetak dana. Baš na aerodromu, na mjestu gdje se ljudi sastaju i rastaju, srela je nepreboljenu točku svoje prošlosti. Kao uspješna žena pretrpala se poslom da ne bi mislila na njega. Ono malo slobodnog vremena najviše je posvećivala svom djetetu jer je i muž morao poslom često putovati. A sada tamo, u dalekoj zemlji, naiđe na njega i shavti da posluju zajedno. Nije joj ovo trebalo. Mogla se okrenuti i otići istog trena, ali zašto da mu priušti to zadovoljstvo, on ne mora znati koliko joj je teško bit kraj čovjeka koji ju se ostavio ispred oltara. Ona je prava profesionalka u svom poslu, preživjet će to. I uspjevala je sve dok ju nije pitao boli li ju još ruka. Rekao joj je da zna da je prošle godine imala prometnu nesreću i slomila ruku. Nije čekao odgovor, rekao je samo da je on bio taj koji joj je anonimno slao cvijeće na posao za svaki rođendan otkad je otišao. Kao da se sve počelo rušati, kao da se tlo počelo tresti. Pokušavajući zadržati suze, smogla je snage i pitala ga zašto je otišao. „Napravio sam najveću moguću grešku, pouzdao sam se u svog najboljeg prijatelja, u svoga kuma. Sve se dogodilo na brzinu, nisam te mogao nazvati i rekao sam mu da ti prenese moju poruku. Zvala me bivša, imala je neku krizu, rekla je da će se ubiti ne dođem li odmah do nje. Zar sam trebao pustiti da si nešto napravi i cijeli ju život nositi na duši? Kum je bio sa mnom i rekao sam mu da ti kaže što se dogodilo. Zatekao sam je u nikad gorem izdanju. Opet se počela drogirati, iza sebe je imala još jednu propalu vezu, pala je godinu na faxu i, ne znam. Trebalo mi je dosta da ju uvjerim da se ne treba ubiti. Kad sam odlazio od nje, već se bližila ponoć, spremala se oluja, zatvorili su most i punci su morali ostati na drugoj obali. Posudio sam nečiji mobitel i zvao tebe, njega, niste se javljali. Na kraju sam uspio dobiti jedino tvoju prijateljicu koja mi je lijepo priopčila kakav sam kreten i da si otišla s njim. Idučeg dana on mi se javio i rekao mi da ste proveli noć skupa te priznao da ste ponekad bili zajedno dok smo mi bili u vezi. Tada sam odlučio doći ovamo i uspjeti bar u nečemu –u poslu.“
„Uvijek si dobro glumio, a sada me čak optužuješ da sam te i prije varala, a to nije istina. I samo da znaš, sretna sam u braku s mužem koji nije lažljivac.“
Nije više izdržala, nakon 5 dana vratila se kući, svom mužu i kćeri, ali dočekalo ju je neugodno iznenađenje. Oko njega bilo je nekoliko praznih boca žestokog pića, a u ruci jedno napola ispijeno. Izgledao je grozno, nikad ga nije vidjela u takvom stanju. Kad ga je upitala što se dogodilo jedna boca poletjela je prema njoj, ali je na sreću malo zalutala i uspjela se razbiti o zid. Tada je poletio prema njoj, njegova šaka nije ju promašila i ubrzo se našla na podu. Slijedili su udarci, a da se nije uspjela ni snaći. Na kraju je završila svezana na stolu dok joj je on komadom stakla rezao odjeću. „Reći ću ti što se dogodilo. Ona kuja me ostavila.“ Nastavio joj je rezuckati kožu pričajući o svojoj ljubavnici, a potom ju počeo zalijevati ledenom vodom. Prevrnula se sa stola i tada se sve zatamnilo. Probudila se u bolnici, a pored nje bio je muškarac kojeg voli, kojeg je oduvijek voljela i koji je bio u pravu. „Došao sam što sam prije mogao.“
„Kako si znao?“
„Znam sve o tebi. Znam sve što se događalo s tobom otkad sam otišao.“
Suze su joj se počele nekontrolirano slijevati niz lice, toliko toga mu je željela reći, objasniti. Njegov zagrljaj kao da joj je pružio ozdravljenje, a poljubac vratio u davne dane njihove sreće.
„Ostala sam trudna onu noć i imam kćer.“
„Da znam. To je prelijepa djevojčica, na mamu. Jedva čekam da ju upoznam, dobro ćemo se svi zajedno slagati, dvije divne žene i ja. Ako želiš, možda ih bude još....“
„Da“


Prošao sam ljudi kažu mnogo
Ma kakva pamet ludost čista
Naučit toliko sam mogo
Al tek sad ne znam ništa

Probao sam rajsko voće
I pune džepove para
Al malo ko da hoće
Slušat tugu sanjara

Da mi je do nje do nje
Još dok je mila i snena
Ja pamtim samo ej od sveg
Pogled s njenih ramena

Putovao sam dugo
Zvijezde su crtale put
Te što dale su je drugom
I na njih bio sam ljut

I vidjeh vidjeh sve
Ma kakva pamet
Ludost teška
Al ne postoji ništa
Ljepše od njenog smiješka

Crvena jabuka

Ležiš u bolničkoj postelji, a dragi ljudi su oko tebe. Svi zajedno čekate. Oni plaču, žao im je, govore kako bi bi htjeli da ti život potraje još malo. Kako se naglo život promijeni u samo jednoj sekundi. A ti nemaš vremena proklinjati ni dan, ni vrijeme, ni cestu, ni onoga tko je skrivio nesreću. Oh, kad bi barem imao snage ispraviti sve stvari koje su bile krive, ustao bi iz ovog neudobnog kreveta i požurio se, jer nikad ne znaš, koliko ti još vremena preostaje. Ljudi oko tebe sve su tužniji, a ti osjećaš neki grč na licu, kažeš im da će sve biti dobro, posljednjim zrncima snage podižeš ruku i dodiruješ lice svoje najdraže osobe. Osjećaš veliku bol i tjelesnu i duhovnu, a ne znaš koja je veća. Netko otvara vrata. Ulazi u crnoj odjeći. Tvoje oči ne mogu vjerovati da je to zbilja tako, da je to zbilja on. Počinješ ubrzano disati, tvoje srce bori se sa strahom i nepravilno poskakuje. Grašci znoja nakupljaju se na tvome čelu, vratu i na prsima. Hoda kao da klizi po oblacima, njegova crna kabanica pokriva mu cijele noge. Ne vidi mu se ni lice, ono je prekriveno velikom kapuljačom. Pokušavaš nešto reći, ali ti ne uspijeva, pokušavaš vikati, ali ljudi oko tebe te ne doživljavaju. Zar ga oni ne vide? Govoriš im: „Tu je Kosač.“, ali oni te ne razumiju i još više se rasplaču na tvoj pokušaj posljednje rečenice u životu. Nikad više ti neće čuti glas. A njemu iza glave sjaji se oštrica. Počinje ju podizati visoko u zrak i naglo spušta. ------------------------------ Što se dogodilo? Još uvijek si u bolinici, u istoj sobi, gledaš one ljude, ali i sebe. Stojiš pokraj svog tijela, beživotnog i hladnog. Nitko ne gleda u tebe, svi su zaokupljeni tvojim truplom. Zašto si u crnoj odjeći, u crnoj haljini? Držiš u ruci drveni štap, a pogled ti u strahu od spoznaje polako odlazi prema gore. Na vrhu je oštrica. O, Bože. Sada si ti Kosač, sada si ti onaj kojeg si se najviše plašio. Ali gdje je onda on? Čuješ neki plač iz hodnika i odlaziš van. Doktor nosi novorođenče. Dijete te gleda i pakosno se smiješi. Shvaćaš, Kosač je postao dijete.

Danas je umro jedan profesor. Predavao mi je samo jednu godinu nakon čega je otišao u mirovinu i nemam neko posebno mišljene o njemu. Njegovi kolege u našoj školi bili su vidno potreseni, osobito jedna profesorica. Iako svi znamo da je ona zapravo dobrodućna osoba, rijetko pokazuje osjećaje (vjerojatno zbog nedostatka vremena). Vidjeti ju danas shrvanu od bola i emocija, bilo je zbilja potresno.
Taj prizor natjerao me da po ko zna koji put razmislim o tome zašto su zapravo ljudi tužni i zašto plaču kad netko umre? Nikad mi nitko nije umro i ne znam točno kakav je to osjećaj izgubiti neku osobu. Vjerojatno u prvi tren, kad čuju tu žalosnu vijest, budu iznanađeni. A nakon toga im nevjerojatno jako počne nedostajati fizički kontakt s tom osobom. Može se raditi o dodiru, samom slušanju ili gledanju u tu osobu, ožalošćeni ljudi bolno shvaćaju da se to više nikada neće dogoditi. Plaču li oni zapravo zbog sebe? Zbog toga što im se čini nemogućim priviknuti se na to da više nikada neće biti nekih običnih zajedničkih stvari, npr. ispijanja kave svako jutro, odlaska u trgovinu, dugih šetnji u predvečerje i još toliko stvari za koje nisu ni znali koliko znače. Neki su običaji da se nosi crnina godinu dana , da se neko vrijeme poslije smrti ne gleda televizija i ne sluša radio. Mislim da to nije u redu i vjerujem da se nikad neću pridržavati toga. Po meni crna odjeća ne izražava žalost, a glazba mi zna biti posebna terapija kad dođu loši dani. Vjerujem da je sve to jako teško zapravo. Samo na tren zaklpoti oči i ponovno proživjeti sve divne trenutke s preminulom osobom. Ta bol koju oni osjećaju, mislim da je gotovo opipljiva. Mislim da imaju osjećaj kao da drže kamen na prsima od kojega im je teško i disati. A svaka glesta, riječ ili predmet daju sjećanje na dane i stvari koji se više nikada neće moći ponoviti.

Priča kaže da je Bog na početku, kad je stvarao čovjeka, stvorio samo dušu, a ne i tijelo. Ali to mu se činilo prejednostavnim pa je jednoga dana dušu podijelio na dva dijela. Jedan dio stavio je u muško tijelo, a drugi u žensko. Pustio ih je i dao im zadatak da se traže po svijetu. Za nagradu im je dao da osjete da su se našli, ako se uopće pronađu...
(nepoznati autor)


U sobi. Sjedi ispred kamina. Vatra grije čašu vina u njegovoj ruci. Teška bol miješa se sa dimom koji odlazi sa njegovih usana, u daljinu, i nestaje. I tako sljedeći. Treba mi netko da mu ispričam sve, kako sam pustio da me rastave... od nje.

O njihovoj ljubavi pričalo se posvuda, znali su ljudi, a i oni sami, da se takva ljubav doživi samo jednom u životu. Apsolutno sve značiš za mene i bilo gdje da krenem ne mogu bez tebe. I svaki novi dan živim za tebe, jer ja ne mogu i ne znam drukčije. Bili su mladi, a snažni su osjećaji održavali njhovu ljubav. Nakon nekog vremena morali su otići, svatko na svoju stranu. Bila je to prilika da ispitaju koliko je jaka njihova ljubav. Svatko od njih, za dvije godine vratit će se nazad i započeti zajednički život zauvijek. U međuvremenu, neće se vidjeti niti čuti. Nitko ne prinosi kao žrtvu ono najvrednije što ima: ljubav... (Paulo Coehlo: Vještica iz Portobella)

Dugo su prolazile te dvije godine, zbog sjećanja, zbog uspomena, zbog ljubavi, zbog svega... ali prošle su napokon. I vratio se. Želio ju je što prije vidjeti, ali ona se još nije vratila. Njezini prijatelji i obitelj rekli su mu da puno radi, rijetko se javlja i malo govori o sebi. Tražim je u sutonima, tražim je u snu, tražim je u svitanjima, ona nije tu... Tražim je u sjećanjima, nigdje nema nje, ona je otišla i odnijela mi sve. Prošlo je još više od godine dana kada se vratila. Više nije bila ona djevojka kakvu je poznavao, slobodna i poletna. Pretvorila se u ženu, mirnu i ozbiljnu. Jedino je njena ljepota ostala ista. Nije mogla sakriti svoje, još uvijek, mladoliko i djevojačko lice. Lipa si lipa anđeli ti sliće. Kada su se pogledali oči u oči, osjetila je kako je opet buknuo onaj požar ljubavi koji je pokušavala stišati sve ove godine. Suze su joj nekontrolirano tekle niz lice, a on ju je zagrlio. Puno toga želio bih tebi reći, ali riječi sad u grlu stale su. Ti me topiš kao led, možeš imat cijeli svijet u trenu... Nakon toga, čuo je samo njeno: „Oprosti“. ..pomozi mi da nađem riječ jer znam da nije prevara što poslije tebe nisam svaku noć sama spavala... Rekla mu je da se dogodilo, da to nije željela i da se udaje. Na tvojoj ruci prsten, u tvome oku suze, taj drugi što te uze, ne voli kao ja. Sve njegove želje i nade srušile su se u jednom trenu. Nije bilo budućnosti za njega. Bila je samo bol. ..sad kad sam bez tebe duša mi ozebe i moja ljubav umire za tebe, u srcu mom tuga golema. A nju su progonile misli na one dane kad su bili zajedno, kad su se voljeli, kad su im drugi bili zavidni na njihovoj ljubavi. Ostali su joj samo uzdasi i uvjeravanja da je bila mlada i ludo zaljubljena... Vjenčanica. Svečana frizura. Svila i cvijeće. Mnoštvo ljudi. Mladoženja. Ali nema njega... Svi su već u crkvi, čekaju samo nju da uđe. A ona je gledala na onu klupu. Sjećanja su oživjela u trenu. Imala je 15 godina kad se doselila tu. Na toj klupi su sjedili kad su se prvi puta sreli. Mama joj je rekla da mora ići na misu, a njoj se nije dalo. Ipak, djelomično ju je poslušala. Sjedila je na klupi ispred crkve čekajući da misa prođe da se može vratiti kući. Prolazio je pored nje i odlučio ju zabaviti da se ne dosađuje. Vrativši se u stvarnost, nasmijala se sama sebi zbog toga i odmah shvatila u kakvoj se situaciji sada nalazi. Nije to mogla napraviti. Potrčala je do auta.

U sobi. Sjedi ispred kamina. Vatra grije čašu vina u njegovoj ruci. Teška bol miješa se sa dimom koji odlazi sa njegovih usana, u daljinu, i nestaje. I tako sljedeći. Otišla je moja draga nekim čudnim putem, tko zna gdje i htio sam, htio sam viknuti glasno: ne idi, ne idi vrati se. Vani se čula neka buka i ljudi. Izašao je provjeriti što se događa. Razbijeno staklo. Auto. Kamion. Drvo. Krv. Vjenčanica. Ona. A tamo na cesti je ostalo srce na vrućem afaltu.


Pjesme:
Daleka obala: Gordana
Dado Topić: Apsolutno sve
Daleka obala: Odlazi žena koju volim
Goran Karan: Lipa si lipa
Tony Cetinski: Rijeka ljubavi
ET: Drugo ime ljubavi
Mišo Kovač: Proplakat će zora
ITD band: Elena
Daleka obala: Otišla je moja draga
Film: Srce na cesti

Ne želim vjerovati ni u što drugo, nego da je naš sustret bio sudbina.

Tu večer došli smo na jedno mjesto gdje nismo prije izlazili. Iskreno, nije mi se dalo ići jer sam mislila da bih se negdje drugdje mogla bolje provesti. Ušli smo, a ja sm pogledom pretraživala taj novi prostor vidjevši da nema puno ljudi i da je sve jednostavno. Čulo se glasno pričanje grupice ljudi koji su sjedili za jednim stolom. Prošli smo pokraj njih i smjestili se vrlo blizu. I dalje sam pogledom prelazila preko prostorije, preko ljudi, preko stolova, tražeći zanimljivosti, kad sam odjednom shvatila da mi se pogled vraća na onu gupicu ljudi, na jednu osobu, na njega. I tamo je ostao. U trenu sam se ukipila, ali u mojoj glavu sve je divljalo, počela sam osjećati kapiljice znoja oko tjemena, ruke su mi blago podrhtavale, vjerojatno mi se i zrak u plućima uskomešao. Da sam se tada pogledala u ogledalo vidjela bih ili svoj neki glupavi izraz lica koji ne pokazuje ni na poznavanje osnove bontona, ili njega. Ne znam točno kad su nam se pogledi susreli, ali znam da mi se nasmiješio. Poslije sam se pokušavala usredotočiti na razgovor između ljudi za našim stolom i bila sam uspješna u tome sve dok mi pogled nije odlutao do tamo, do njega. I svaki put kad bi se pogledali, tlo kao da je počelo podrhtavati. A kasnije, kad smo se upoznali, shvatili smo da smo se već jednom, davno prije susreli.

Jedna minuta, samo jedna minuta kaže se da je potrebna da bi se zapazila jedna posebna osoba. Jedan sat da bi se je procjenilo, jedan dan, da bi je rado imali ili voljeli, ali je potreban cijeli život da bi se je zaboravilo.

Mislim da je prošli tjedan u „Normalnom životu“ bila tema zlostavljanje žena u obitelji. Malo sam se kasno uključila u emisiju, ali čula sam jednu priču o zlostavljanoj ženi. Imala je troje djece i bila je u braku koji joj nije bio sjajan, naime kao i mnoge, trepjela je ponižavanja, udarce,.... unatoč svemu, ostala je u braku sve dok joj najmlađe dijete nije reklo: „Pa dobro mama, hoćeš li se ti već rastati?“ Tu je priča završila, nadam se samo da je poslušala pametno dijete i rastala se. Ako ti muževi zbilja tako postupaju sa ženama, zlostavljaju ih i fizički i psihički, ako su te žene nezaposlene, ako nemaju kamo otići, ako se okolina (policija i poneke udruge) oglušuju na njihove molbe, onda im zbilja nije lako. Kako otići i kamo? I to još ako imate dijete. Tim ženama jedan dan znači preživjeti. U emisiju se javio jedan otac iz inozemstva koji je rakao da njegova kćer trpi zlostavljanje, ali on ju ne podržava u ideji o razvodu i priječi ju u tome.???????????????????????
U filmu „Metastaze“, lik Krpa kojega glumi Rene Bitorajac tuče svoju ženu udarajući vratima u njenu glavu dok ona leži na podu. Kako je do toga došlo? Rekla mu je da nije mogla skuhati ručak jer je hladnjak prazan, a on joj nije ostavio novac za trgovinu. Ni za kruh nije imala, ona može umrijeti pored takvog muža. U romanu „Zauvijek“ , C. Anderson, glavnoj je junakinji muž stavljao pauke pod odjeću i na krevet, govorio joj da njegovi psi vrijede više od nje.
To nisu samo priče. Ovoga trenutka toliko žena na svijetu plače, stavlja puder na masnice, smišlja novo opravdanje (jer stepenice i prozori više ne pale), moli Boga da se on nikad ne vrati kući. Ovoga trenutka, toliko djece trpi razne oblike zlostavljanja, a njihove mame to znaju.

Jednom sam čula ovu izreku: "Čovjek je jedini mužjak koji tuče svoju ženku."

I ti si tu, kao i oni prije tebe. Pokušavaš ukloniti zid, priječi prepreku, razbiti ljusku. Neće biti lako, znam. Ali iako možda ne bih trebala, priznajem, jednim dijelom želim ti svu sreću ovoga svijeta da uspiješ u svojoj namjeri.

Već dugo podižem taj zid iza kojeg se skrivam. Mogu reći, već dugo. No, ne gradim ja njega stalno, ponekad ga i rušam, ali nikad cijelog. Bilo bi preopasno. Bojim se da se ne zaletim i lako prevarim. A za tebe, orušen je jako. Toliko da, ako se popnem na prste i visoko ispružim ruku, moći ćeš mi vidjeti vrhove prstiju, možda ih i dotaknuti. Ali ipak, dovoljno velik da se ne izložim prevelikoj opasnosti, da nikom ne dopustim da prijeđe tu granicu i počne me ugrožavati jer mi prvo ne bi bilo jasno o čemu se radi, a poslije bi mi bilo prekasno da se obranim, a koliko tek kasno da izgradim novi zid. Možda ne shvaćaš, ali samo ga ja mogu srušiti, samo ja. Ako ti to pokušaš, moći ćeš me ubiti, njegovo golemo kamenje zatrpat će me, a tada će biti kasno za sve. A ja ga se sama ne usudim rušati do kraja. A ponekad me uhvati velika znatiželja i zbilja jako želim znati kako je to kad nema ničega između.


Osjećam kao da si na drugom kraju bezdana, a ja trčim po rubu litice čekajući da mi na um padne neki briljantan plan kako da dođem do tebe.

Zar ne shvaćaš da te vičem, kako me ne čuješ??? Ti samo tupo gledaš u daljinu i spremaš se da odeš. O, Bože vidi me, tu sam. Hej! Zašto me ne čuješ, zašto me ne vidiš? Što trebam učiniti? Ne idi, molim te, ne okreći se od mene, ja nisam tamo, ja sam tu, kako ne razumiješ?! Znam da me tražiš, ali u pogrešnom smijeru. Hej! Tu sam! A možda... ma ne, to bi bilo glupo, a možda ipak ne... trebam li skočiti? Trebam li zbilja zakoraknuti nad površinom bezdana? To je jedino što mi preostaje, ali onda ću pasti, tako ću se sigurno još više udaljiti od tebe... Počenješ bacati nešto prema meni. Hej, pa to je kamenje, zašto bacaš kamenje na mene? Mašeš mi rukama, napokon me vidiš. Da, i ja tebe vidim, ali kako da dođem do tebe?